IMUNOLOŠKI SUSTAV I STRES

Imunološki sustav je sustav organa koji je odgovoran je za održavanje cjelovitosti (integriteta) i samosvojnosti (identiteta) našeg organizma. To znači da štiti organizam ne samo od mikroorganizama, nego i od prodora svih stranih stanica ili njihovih dijelova u naše tijelo i stranih tvari biološkoga podrijetla, kao što su otrovi ili toksini, te od vlastitih promijenjenih stanica poput tumorskih koje su izmakle kontroliranom rastu (tzv. protutumorska imunost). Stoga je, uz zaštitu od infekcije, iznimno važna uloga imunološkoga sustava u nadzoru nad vlastitim stanicama i tkivima. To se događa zahvaljujući sposobnosti imunološkoga sustava da razlikuje “vlastito” od “tuđeg”. Kriterij “vlastito” i “tuđe” specifičan je za svaku biološku jedinku i zadan je časom oplodnje.

Vrste imunološkog sustava

Prirođeni imunitet (nespecifični) – čini prvu liniju obrane organizma, postoji prije kontakta sa uzročnicima bolesti i čine ga anatomske i fiziološke barijere poput kože i sluznice te brojne stanice kao što su neutrofili, prirodne ubilačke stanice (NK stanice), dendritičke stanice, makrofagi itd., koji prepoznaju stranu stanicu u tijelu i ubijaju je.

Stečeni imunitet (specifični) – se razvija u kontaktu sa uzročnicima bolesti, ne postoji prije prvog kontakta i potrebni su dani, tjedni ili mjeseci da bi se razvio. Pripadaju mu T i B limfociti, koji imaju sposobnost pamćenja svakog predhodnog kontakta s određeni antigenom, tj. prepoznaju stranu materiju čak i mnogo godina nakn prvog kontakta i pokretanja imunološkog odgovora s ciljem da je unište.

Organi imunološkog sustava

Limfni čvorovi, slezena (smeštena u gornjem lijevom dijelu trbušne šupljine), prsna žlijezda (timus), krajnici i adenoidi. Svi oni povezani su međusobno sustavom limfnih sudova kojima teče limfa, bezbojna tekućina u kojoj se nalaze limfociti koji imaju glavnu ulogu u imunološkom odgovoru organizma. Limfa istječe iz krvi u periferne limfne kapilare, koji je potom odvode do većih limfnih sudova i na kraju se veliki limfni sud ponovo ulijeva u venski sustav.

Poremećaji imunološkog sustava

U poremećaje imunološkog sustava spadaju autoimune bolesti, alergije, imunodeficijencije. Kod autoimunih bolesti poremećena je tolerancija prema vlastitom tkivu, kod alergijskih reakcija imunološki sustav preburno i krivo reagira, a kod imunodeficijencija imunološki sustav je oslabljen.

STRES

Stres je termin koji označava različite vrste životnog iskustva, ali i tjelesne reakcije na njih.

Životno važna funkcija svakog organizma je održavanje homeostaze, tj. unutarnje ravnoteže. Tu vrlo osjetljivu ravnotežu biokemijskih i fizioloških procesa u tijelu narušava djelovanje raznolikih stresora kao što su bolesti, ozljede i izlaganje ekstremnim temperaturama. Uz njih, homeostazu mogu ugrožavati i različiti psihološki čimbenici poput straha, društvene izolacije, pretjerana obima posla i sl. Kao odgovor na stres, u organizmu se aktiviraju složeni mehanizmi prilagodbe, kako bi se održala homeostaza i uklonio stres. Općenito, posljedice djelovanja stresa mogu se očitovati na dva načina. U najpovoljnijem slučaju, nakon uklanjanja stresnog čimbenika organizam je sposoban uspostaviti prvobitnu ravnotežu i stres ne ostavlja nikakve posljedice. U drugom slučaju, tijekom prilagodbe na stres dolazi do promjene u funkciji (hiper ili hipoaktivnost) ili čak oštećenja stanica, tkiva i sustava.

Već je dugo poznato da stres snažno utječe na imunološki sustav. Obično se misli da je njegov utjecaj isključivo štetan. No, djelovanje stresa na imunitet je dvojako. U mnogim slučajevima potiskuje funkcije imunološkog sustava, a ponekad, upravo suprotno, djeluje stimulativno. Kratkotrajni stresori (ubodi, ozljede…) tako povoljno utječu na imunološki sustav jer mobiliziraju stanice kako bi dospjele do oštećenog tkiva, upravo tamo gdje su potrebne. Međutim, kronični, dugotrajni stres potiskuje imunološki sustav. Što stres dulje traje, pozitivne prilagodbene promjene u imunološkom sustavu zamjenjuju negativne, u početku na staničnoj razini, a zatim u imunološkoj funkciji u širem smislu. U krajnjem slučaju kronični stresni uvjeti dovode do potiskivanja svih imunoloških funkcija koje je moguće mjeriti.

Oksidativni stres je primjer fiziološke promjene u organizmu koja je vrlo često i prvi korak u slijedu promjena koje dovode do metaboličkog stresa, što je uzrok nastanka sa stresom povezanih bolesnih stanja. Smatra se da je oksidativni stres, ako se ne kompenzira, jedan od najvažnih razloga oštećenja funkcija svih stanica, pa i stanica imunološkog sustava.

Tijekom normalna imunološkog odgovora, mehanizmom prilagodbe poveća se količina antioksidansa i tako se održava ravnoteža. Ako pak nije moguće osigurati internu sintezu dovoljne količine antioksidansa (vrlo često kod starijih osoba, osoba koje boluju od nekih kroničnih bolesti itd.) koji bi ih neutralizirali, dolazi do oksidativnog stresa, što može direktno uništiti stanicu ili potaknuti njezinu apoptozu (programiranu smrt stanice). Krajnja posljedica takvog slijeda metaboličkih reakcija je ubrzano starenje i razvoj autoimunih bolesti.

Zaštita imunološkog sustava od stresa

Naše doba se označava kao doba stresa, premda je oduvijek vjerni pratilac čovjeka i svih živih bića. Čini se da svi o stresu govore na svoj način, a mnogi i ne pokušavaju postaviti jasnu definiciju. Za poslovne ljude stres je frustracija ili emocionalna napetost, za kontrolora letenja problem koncentracije, za sportaša mišićna napetost, za biokemičare i endokrinologe stres je biokemijski fenomen. Za mnoge je pojam stresa nešto negativno, opasno što vodi u bolest, što treba izbjegavati po svaku cijenu, stoga se ne smije zanemariti utjecaj psihološko-socijalnih čimbenika kao što su pozitivan životni stav, komunikativnost i društvenost. Osim toga, organizmu treba osigurati dovoljno sna, tjelesne aktivnosti i dovoljno tekućine, uravnotežena zdrava prehrana bogata antioksidansima.

ANTIOKSIDANSI

Antioksidansi su skupina različitih prirodnih spojeva koji u organizmu čovjeka igraju važnu ulogu zaštite od štetnog djelovanja slobodnih radikala. Antioksidansi i slobodni radikali su neizostavni dijelovi života u svakom organizmu. Slobodni radikali štetni su spojevi koji prirodno nastaju od životnih procesa, primjerice od kisika kojeg udišemo, a u čijoj je prirodi da nanose štetu tkivu i stanici u kojima nastaju. Također slobodni radikali nastaju od raznih onečišćenja koje unosimo u organizam hranom ili drugim putem, primjerice iz smoga. Što neka osoba živi u zagađenijem okolišu i hrani se nezdravije, to je izložena većem broju slobodnih radikala i potencijalnoj šteti po organizam. Kako smo onda živi i što nas čuva od slobodnih radikala? Za svaki onaj spoj koji neutralizira slobodne radikale ili sprečava njihovo nastajanje, kažemo da djeluje kao antioksidans. U nekom smislu možemo reći da su antioksidansi i slobodni radikali kao lice i naličje, na način na koje povezujemo vatru i vatrogasce. Danas je poznato da vitamini C, E i beta karoten koji su poznati antioksidansi ne mogu biti jedini nosioci antioksidativne zaštite, i nije ih dovoljno uzeti misleći kako smo podmirili antioksidativne potrebe. Osim vitaminskih antioksidansa (karotenoidi, vitamin C, E i selen) danas znamo da antioksidativno pa čak nerijetko i snažnije djelovanje imaju i drugi prirodni spojevi – terpeni, flavoni, karotenoidi i drugi.